Bujanovačke priče: Sveća li će mi treba?

By on January 5, 2018

Serafin Fiko Popović, rođeni Bujanovčanin, u mladosti je znalački krčmio život, a pod stare dane odluči da podeli imanje sinovima i kćerima po svom aršinu, kako ne bi slučajno došlo do porodičnih nesuglasica posle njegove smrti. Kćeri i sinovi Velimir Trajković i Spiro Dejković, bez ikakvih primedbi prihvatiše podelu, izuzev najstarijeg Srećka Pop Trajkovića.

Osetio se uvređenim, ne podelom, već isključivo time što on, kao prvenac nije pitan za mišljenje oko podele. Naljućen, prestao je da govori sa ocem, čak i da ga pozdravlja pri susretima.

Fiko, potpuno ravnodušan na Srećkovo ponašanje, što još više ražesti sina. U jednom jutarnjem susretu ne izdrža Srećko, već odbrusi:

Slušaj stari, smrtno si me uvredio. Kada umreš neću ni sveću da ti zapalim.

– Slušaj sine, tamo kude će idem, novine li će čitam pa mi treba tvoja sveća, pleme ti mangupsko!

Na iskren odgovor oca, Srećko priđe i sinovski ga zagrli.

U Bujanovcu, 1997. godine. – Dobrivoje Ostojić

Ukoliko bi čoveku iz Bujanovca oduzeo šalu i smeh, bilo bi kao da si hlebu oduzeo so ili jelu začin.

(BujanovačkiGlas)

  Bujanovačke priče: Priča o Bati Dimitrijeviću “Pinku”, i nudističkoj plaži

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *